|
Plisko polje i Kriket
Sa "Sir William Hoste klubom" do Cambridgiea i natrag: Čudo živi na Visu - već godinama! Financiraju se sami i malo sluha imaju od onih koji bi trebali brinuti i promišljati budučnost otoka. Ali se ne daju, kao svi pravi sportaši. Nedavno su ponovno, u vlastitom aranžmanu, pohodili Englesku. Reportažu - sa "Sir William Hoste klubom" do Cambridgea i natrag: Priču o sportskom trijumfu šarene družine s pučinskog jadranskog otoka u Engleskoj - 2009. zabilježio je novinar Dubrovačkog lista, a mi je čitateljima našeg portala prenosimo u cijelosti, jer je aktualna danas isto kao i kad je objavljena.
 Da se osniva viški kriket klub pročulo se po svijetu tako da ovaj otok danas ima skroz novi oblik turizma - 'kriket turizam' i to najčešće izvan glavne sezone kada je svaka kuna višestruko vrijednija.
Vijest o nepobjedivosti viških kriketaša u Engleskoj, priznat ćete, zvuči kao neuvjerljiva prvotravanjska šala, a i sam spomen o kriketu u Hrvata dobar je predložak za neki vic. Otprilike kao nastup Jamajke ili Hrvatske na zimskim Olimpijskim igrama u bobu četverosjedu. Takve vijesti rijetko završe u sportskim rubrikama, češće u zanimljivostima ili čak u rubrici 'Vjerovali ili ne'. To je u zadnje vrijeme jedan od najvećih problema s kojima se susreću u viškom 'Sir William Hoste kriket klubu'. Naprosto, priča o sportskom trijumfu šarene družine s pučinskog jadranskog otoka u Engleskoj je previše neobična da bi bila samo sportska, pogotovo u sportu koji je izmišljen u Engleskoj, i za kojega su tek rijetki Hrvati uopće čuli, osim ako nisu zagriženi kladioničari. Pravila ne zna nitko osim nekoliko desetaka entuzijasta koji se bave ovim sportom sličnim baseballu, kojeg također nitko ne razumije. No, pomalo se već navikavamo da Englezi izmisle neki sport samo da bi ih Hrvati u njemu nemilice pobjeđivali. To je otprilike kao da neko mjestašce u škotskim brdima osnuje vaterpolo klub i dođe u Dubrovnik i pobijedi na Divljoj lizi. E, pa takvom smo primjeru upravo svjedočili, što svakako zaslužuje da se i zabilježi.
 Nakon utakmice svi se nalaze u St. Radegund pubu klupske legende Terryja Kavanagha, gdje zidovi 'pričaju' bezbrojne sportske priče.
 Kako je sve počelo
Pitat ćete se vjerojatno, kako je uopće došlo do toga da se na Visu igra kriket i još da se mogu pohvaliti 200-godišnjom tradicijom i nepobjedivosti u Engleskoj?! Doduše, viška tradicija kriketa ima rupu samo nekoliko godina kraću od same tradicije. Naime, kriket je na otok donio Komodor William Hoste, Mladi Nelson kako su mu tepali Englezi. On se proslavio dobivši posljednju bitku jedrenjaka u povijesti i to protiv nadmoćnije Napoleonove flote. Vis je tada bio njegovo uporište s kojeg je pustošio francusko brodovlje po Jadranu i potopio ili zarobio preko 200 brodova, kako se u pismima hvalio svojoj majci. Glavna bitka odvijala se u zoru 13. ožujka 1811. kada je talijansko-francusku flotu dočekao Hoste s bitno slabijim brodovljem i istaknutom zastavom s pokličem „remember Nelson". Zapamtite ili sjetite se Nelsona, bila je poruka ohrabrenja mornarima, ali i opomena Francuzima koje je Nelson, možda i najslavniji Englez u povijesti potukao do nogu, zajedno sa španjolskom Armadom u slavnoj bitci na Trafalgaru i sam poginuvši. Dva moćna, vjekovna neprijatelja porazio je u jednom danu i za sva vremena. Od tada pa sve do nedavno Britanija je neprikosnoveni vladar svjetskih mora. Njegovo tijelo u domovinu je doneseno konzervirano u bačvi brandyja.
U Viškom kanalu francuski admiral napravio je kobnu grešku požurivši sam s Paklenih otoka u kobni susret Hostovom topovskom plotunu. Boj je trajao cijeli dan i Napoleonova flota je potpuno razbijena. Mladi Nelson, da ubije dosadu svojih vojnika, osnovao je kriket klub. Vis je tada proživljavao svekoliki procvat, za samo par godina narastao je na desetak tisuća ljudi. Odlaskom Engleza, kriket je pao u zaborav, a i Vis je nekako, pao u zapećak, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, kada je čitav otok pretvoren u vojnu bazu, zabranjenu za strance. Tako su Višani ostali bez blagodati zarade od turizma, ali je istovremeno konzerviran i otočki način života, poljoprivreda, ribarstvo, pa i spriječena masovna betonizacija kojoj smo svjedoci na drugim srednjodalmatinskim otocima.
Kriket turizam
Osamostaljivanjem Hrvatske, ovaj pučinski biser mogao je biti ponovo otkriven u svojoj izvornoj ljepoti. Saznavši za ovu povijesno dokoličarsku anegdotu, povratnik iz Australije i zaljubljenik u kriket, viški vinar Nikša Roki odlučio je zajedno sa sinom Oliverom i uz pomoć mnogih obnoviti zaboravljeni sport. Na Visu ima i nekoliko povratnika iz Australije, s Novog Zelanda, kao i nekoliko Engleza koji su kupili vikendice, a neki se i stalno nastanili, tako da se uskoro skupila respektabilna momčad, a počeo je i rad s omladinskim pogonom, improvizirao se teren, prijatelji iz bijelog svijeta donirali su skupu opremu. Vijest se pročula po svijetu tako da Vis danas ima potpuno novi kriket turizam i to najčešće izvan glavne sezone kad je svaka kuna višestruko vrjednija. Klubovi iz cijele Europe, ali i cijelog Comonnweltha dolaze na Vis. Redoviti protivnici su i mornari s ratnih brodova Kraljevske mornarice koji, izgleda, koriste svaku prigodu da posjete ovaj otok. Česti gosti i prijatelji postali su i članovi kluba St. Radegund, lokalnog puba iz Cambridgea, koje su otočani toliko oduševili da je jedan od njih, Steven Helsemere, napisao knjigu o osnivanju kluba, možda predložak za neki budući Amarkord ili Mediteraneo.
Avantura je počela ranom zorom ukrcajem na trajekt i ispijanjem šljivovice iz pletene demežane sa šahovnicom, koja je kasnije postala trofejni pehar budućih dvoboja. Već na trajektu Vaš reporter se kašao u komunikacijskom košmaru, budući da se i engleski i hrvatski govorio s jakim akcentom, pa smo bili prisiljeni pitati Engleza prijevod s Viškog i obratno.
Najviše smo strahovali od nepredvidljivog engleskog vremena, a dočekalo nas je prekrasno vrijeme koje je izmamilo brojne turiste i studente i građane Cambridgea na ulicu, osobito na šetnicu uz rijeku gdje se može iznajmiti čamac za veslanje. Imaju i neke „pjataške„ barke slične neretvanskim trupicama koje se dugim štapovima odguruju od dna tako da je na rijeci pravi krkljanac. Nečiji pad u rijeku izaziva prave ovacije okupljenih po obližnjim pubovima. Grad je prepun vrhunski uređenih parkova po kojima slobodno šeću krave i ovce. Atmosfera je kozmopolitska zahvaljujući 20.000 studenata iz cijelog svijeta.
Slavno sveučilište, jedno od najpoznatijih na svijetu, ove godine slavi 800 godina postojanja i zahtijevalo bi posebnu priču. Glavno prijevozno sredstvo su brojni bicikli i, naravno, autobusi na kat. Sve zgrade rade se u starom stilu od cigle i nema odskakanja u stilu, čak se i moderne zgrade materijalom interpoliraju da ne bodu oči. Kuće su majušne, u redovima s uređenim vrtovima ispred i iza i samo skupi automobili parkirani ispred odaju da nismo u nekoj sirotinjskoj četvrti.
 Tako to rade Višani
Posebna priča je 'Jesus Collage' gdje ima više travnatih teniskih terena nego u cijeloj Hrvatskoj, ako ih u nas uopće ima, a o kriket terenu da i ne govorimo. Višani mu se nisu mogli nadiviti i odmah su polijegali po savršeno pokošenoj travi, bez imalo korova. Kriket je na prvi pogled snobovski i još k tome potpuno nerazumljiv sport. Svi su u istim bijelim dresovima tako da ne znate ni tko protiv koga igra, jer se plješće i suigračima i protivnicima, a isto se ponaša i publika. To su najčešće obitelj i prijatelji, koji rasprostru pokrivače po travnjaku i zabavljaju se uz hranu iz pletenih košara, samo usput prateći što se događa na travnjaku. Pa ovo je njima izlet, čudimo se, čitaju se knjige, žene se sunčaju, a djeca bjesomučno jure okolo. Na igralištu je i obitelj prvotnog utemeljitelja viškog kriket kluba Sir William Hosta, ponosna na svog slavnog pretka, ali i na čast koju su mu Višani ukazali. Utakmica traje nekoliko sati i tek se pri kraju pomalo diže napetost kad se vidi tko pobjeđuje, a ponekad se ne zna ni to nego se po nekim tablicama izračunava tko je pobijedio.
 Na Englezima se uopće ne vidi neki navijački žar, dok se Višani ipak više trude, pogotovo u navijanju. Udarci kožne lopte o vrbovu palicu odzvanjaju od starih sveučilišnih zdanja uz uzvike, „pomalo, doj mu ga". Engleze zanimaju prijevodi, pa se i oni priključuju navijanju na hrvatskom. Njima dugo viško „pomalo „ zvuči kao „palermo" što je naravno izazvalo salve smijeha kod naših, koji prihvaćaju novi uzvik.
 Biti snob, odlična je stvar!
Ako se duže ništa zanimljivo ne događa, netko zaviče: „pointless claping" (bespotrebno pljeskanje ), što svi s radošću prihvaćaju. Čini se da pobjeda uopće nije tako važna, osim kad igraju Indija i Pakistan, što su najposjećeniji sportski događaji, uopće. U pauzama se pije domaće pivo iz bačvica, iako se ta stanka zove pauza za čaj, a u poluvremenu se obilato marenda. Pivo se iznosi i na teren i sakriva u hlad okolnog grmlja. Tada nam je postalo puno jasnije zašto su Višani tako svesrdno prihvatili ovaj sport. Nakon utakmice svi se nalaze u St. Radegund pubu klupske legende Terryja Kavanagha, gdje zidovi pričaju bezbrojne sportske priče, vesla iz slavnih regata, čak i kriket loptica koju je blagoslovio Papa Ivan Pavao II na svom hodočašću u Novi Zeland. Tek tu se vidi koliku ljubav ovi ljudi gaje prema sportu i tradiciji, ljubav važnija i od pobjede. Potpuno razumljivo, ali to ne može umanjiti uživanje u dvostrukoj pobjedi, zapravo nepobjedivosti na tlu Britanije. Engleze smo sredili, tko je sljedeći... Ispred puba se biraju najbolji i najgori igrači koji naiskap moraju popiti pintu piva, uz mnoštvo ironičnih komentara i podbadanja. Atmosfera je tako ležerna da nam ni onaj prvi dojam o snobizmu nije smetao. Naposljetku, biti snob, zapravo je odlična stvar, naravno, ako sebi to možete priuštiti.
-----
Pravila kriketa
 Kriket ustvari nema pravila, nego zakone, koji su vlasništvo Marylebone cricket cluba iz Londona koji ga je uveo davne 1788. i ima ekskluzivno pravo mijenjanja, što se u cijeloj povijesti dogodilo samo nekoliko puta i to samo u detaljima. Ono što buni neobaviještenog gledatelja su istovjetni dresovi, ali stvar je jednostavna; dva udarača s palicama igraju protiv cijele protivničke momčadi koja ih pokušava izbaciti rušenjem wicketa (3 drvena štapa iza udarača) s kožnom lopticom, koje udarači brane palicom od vrbova drva (bilo je pokušaja uvođenja aluminijskih palica što se do danas pamti kao heavy metal incident). Ukoliko udarači palicom obrane wicket, odbijenu loptu protivnički hvatači pokušavaju uhvatiti prije nego se odbije o pod čime također izbacuju udarača. Dok hvatači pokušavaju vratiti loptu, dva udarača trčeći izmjenjuju mjesta, skupljajući poene, pazeći da stignu prije lopte. Ukoliko hvatači vrate loptu prije nego udarači izmjene mjesta, ruši se wicket čime se izbacuje protivnički udarač. Kad se izbace svi udarači, zamjenjuju se uloge ekipa. Obranjena lopta može zrakom izletjeti s terena, što se boduje sa 6 poena (što je rizično jer se visoke lopte lako hvataju) ili se otkotrljati s terena prije nego je hvatači uhvate što se boduje s 4 poena. Najčešće se lopta samo defanzivno odbija o pod i ako nije nikome odmah u dosegu pretrčava se do suprotnog wicketa što donosi jedan bod.
To je ukratko dovoljno da se može pratiti utakmica, ali naravno da ima puno taktike i nadmudrivanja. Lopte se moraju bacati ispruženom rukom preko glave i bacaju se ili brze lopte ili se rotacijom (spinom) pokušava prevariti udarača. Kako se kožna lopta šiva ručno, šavovi pomažu u rotaciji, pa se lopta čak stalno trlja o odjeću kako bi dio bez šavova bio što više gladak, što ubrzava let. Tekst i fotografije: Zvonimir Pandža i Dubrovački list
-----
Zahvaljujući oštrom oku i malo manje oštrijem fotoaparatu (zamislite katastrofe da je obratno!) Ivane Pauletić Roki (je je, koja ima neke veze s onim Robertom Pauletićem koji donosi odlične priče iz Brazila i s Himalaje!), i mi donosimo par fotki s nedavnog gostovanja viških kriketaša u Cambridge. Uživajte!
|
